Kao što se list sa listom oprašta u jesen, tako i ja u dnu bića svojega izmolih sebi oproštaj. Kose se tvoje talasahu kao zlatno klasje, u očima ti sjahu zvijezde ljubavi. Uzeh tvoje ruke, uzdrhtale, snažne. Tiho ti si rekao: LJUBAV. Ta riječ je bila puna kao zreli plod u dane sunca. Na obrazu mom dugo, kao u zrcalu, ogledahu se oči tvoje, nezadržane suze ljubavi. Rekoh: ZBOGOM, kao da desnu ruku gubim. A u srce, duboko u tišini srca svoga, pohranih, ja zaključah, jedinu za me svijetlu riječ: NADA....

Severim! 7