Čuvajte se ljutnje na sebe. Prebacivanja sebi.
Čuvajte sebe. Od vesti. Od ogovaranja. Od udovoljavanja drugima. Od onoga "radi reda". Radi reda istovari gomilu kamenja u grlo. Srce ne poznaje radi reda. Ili kako treba, ili nikako. Radi reda je ravna linija.
Čuvajte se od veza - radi reda. Od poznanstava - radi reda. Od poslova - radi reda. Od priča - radi reda. Od familijarnih odnosa - radi reda. U tom "radi reda" krije se tona nereda. Prećutanih reči koje bole. Povreda.
Nesporazuma. Mučenja.
Radi reda mrcvari dušu.
Čuvajte se trendova koji nas pokušavaju ubediti kako sreća treba da izgleda. Sreća ne izgleda, sreća se oseti. Svako različito.
Čuvajte se očekivanja drugih kako treba da se ponašate, kako da izgledate, gde, kako i sa kim da živite, kako da dišete.
Čuvajte se uspeha kako ga zamišljate, obično je nešto drugo.
Čuvajte se planiranja budućnosti. Živite danas koliko god da je mučno ili strahovito i teskobno. Vaše je.
Čuvajte se očaja, ništa nije trajalo toliko dugo da se nije obrnulo na bolje.
Čuvajte se ljutnje na sebe. Prebacivanja krivice sebi. Omalovažavanja sebe.
Čuvajte se ljudi koji vam govore "nije tebi ništa", jer svakom je nešto, samo to nešto neko nosi bolje, neko manje dobro. Da je ništa, ne bi valjalo, jer onda ste kamen po kome može i kiša, i munja, i noga da ga gazi i šutne da se otkotrlja i ostane gde jeste do sledećeg šutiranja…
Mekanim obrisima uzdaha,svilenim zracuma čežnje ostaješ i nemo posmatraš konture srca koje se gube iz vidokruga.
Postavljaš bezbroj smislenih i besmislenih pitanja na koje odgovori nisu više važni.
U vremenu kada se prostiralo u beskraj i nedogled priče naših življenja nisu bile one prave.
Baršunaste uzdahe svilenim trenucima čežnje brzinom svetlosti potiskujemo.
Pamuk naših duša ostao je i dalje mekan, ali prazan …...
Istopio se sjaj u očima i uzdah izgubio svoj bol.
Dosle su kise, kojih se bojim one ce zbrisati svaki tvoj trag
celicna ruka tugu mi steze odlazis daleko a srcu si drag.
A kada stignes u svoj grad snova i kad budes mislio da imas sve
tugom ces ipak traziti nesto sto negde daleko ostalo je.
Pocele su cutnje od kojih strepim one ce pravu istinu reci
snaga zivota dalje te nosi kome cu sutra na rame leci.
A kada stignes u svoj grad snova i kad budes mislio da imas sve
tugom ces ipak traziti nesto sto negde daleko ostalo je.
Dragi ti kaže-zdravo ostaj,
al šta će dragi i šta zna da krunica cveća sve niže sleće
da tvoje lice i blagi osmeh u smiraj trepere, ne čuje vapaj,
da oči sjajne više videt neće.
Sasvim je svejedno, drugi će doći
Seta rastužiti nikog ne sme.
A tebi samoj u tamnoj noći
Drugi će pevati još lepše pesme.
Noć odelo kada navuče,
A konji vrani pred kapijom stoje,
Ne pitaj sebe da li si mladost popio juče
ili odavno, kada su se uvek rastajali dvoje.
Kad misliš da život nema traga sjajna ni rumena,
ni više priča, ni više vremena,
zaboravi sve sile mraka,
sve one patnje dok te ne dotuku
zavoli drugu, nek bude ma koja,
a žive ti sećenja u duši skrivena što u čežnju vuku.
I zato što cilj, celoga sveta istu priču svima ponavlja,
Idući s osmehom kao tiha reka
Na svetu se sve obnavlja.
Večeras mi je sinulo pitanje veka,
„Koje su sličnosti kaktusa i čoveka?“.
Šta je to što nespojivo uspeva da spoji,
Od raznobojnih strana da jednu knjigu skroji?
I kaktus i čoveka većinski čini voda,
Samo je jedan posađen, a drugi hoda.
I jedan i drugi odbojni su svima,
Samo kaktus odbija od sebe iglama, a čovek rečima.
I jedan i drugi zeleni su i mladi,
Ni jednom se ni drugom baš ništa ne radi.
I s jednim i s drugim u pustinju treba,
Jer su beskorisni pod okriljem neba.
Razlika doduše, velika postoji.
Razlika, koju čovek priznati se boji.
Jer kad kaktus povređuje, to nesvesno radi,
Dok se čovek najčešće tuđom mukom sladi.
Reci ces
Bilo je svega
Bilo je i vremena, Vremena ponajvise
A opet , Puna ti usta reci ne izrecenih
Ruke zagrljaja ne isporucenih
Zelis da stignes taj dan ...taj jedan dan...
Dan kada ces stici reci ..napisati ...
...Zagrliti ..Taj jedan dan ..
Ne znas koji ..ni gde ...ni kad ...
Al zuris i slutis ...reci uz put po glavi premeces Zagrljaje slutis
Puna ti usta reci ne izrecenih
ruke zagrljaja ne isporucenih
I zelis ..Zelis svim srcem i dusom..
Da stigne(s) taj dan ...taj jedan , jedini dan ...
...Na vreme ...
Samo zažmuri i želi.... Stvarnost je tu....
Vremenom pogledaj u srce svoje .
Pronadji naš trenutak večnog trajanja,
što ne kasni ni jedan bljesk svetlosti.
Onoliko koliko je potrebno za večnost.
Nema nedostajanja.
Naše nebo nije daleko.
Doživljeno , a nepoznato.
Bezbroj sam zamki preskočila, tajni razotkrila, licemerju doskočila.
Samo ne znam kako me kapi mora po usnama dotiču....
Dugo............veoma dugo.......…
Vidim te u vetru što nose slane kapi dalekih mora.
Kako se nasmeješ i osmehom napišeš da znam šta ti je najdraže.
I neće Sunce tebe golicati
zalud nebo tebe pokrivati.
mesečina kosu plesti,
Trava kolom vilinom povesti,
Ti ćeš putem smehom zvati,
moju ruku milovati,
pesmom me voditi,
od zlih čini osloboditi.
Ako treba snagu dati,
samo nemoj zaplakati.
Zahvalna Na precima i potomcima; prvi su mi koren, drugi su mi plod.
Na prijateljima, koji su redom bolji, veći i mudriji od mene, i na onima drugima, koji me uče kakva ne želim da budem.Na precima i potomcima; prvi su mi koren, drugi su mi plod.
Što mogu svakog da pogledam u oči bez grča u pleksusu. Što nisam ništa bolja od prosjaka i ništa gora od vladara. Što u pustinji uvek razlikujem oazu od fatamorgane. Što nemam dupla lica al imam kratko pamćenje.
Na hrabrosti da ne uživam u ulozi žrtve, na britkom jeziku kojim branim pamučno srce, na pameti da ne ginem dok bijem unapred izgubljene bitke, na suzama koje mi razbistre poglede.
Što znam koji su mi putevi, što na njima ne vidim granice. Što me je strah da glumim Boga, pa da praštam kad me ošamare, da kanonizujem kad me pohvale.
Zahvalna sam na svemu zbog čega sam ja – ja.
Na onima koji su došli pa ostali i dolaze da ostanu.
I na onima koji su džaba dolazili.
Doba u kome se u načinu življenja nameću moralni impreativi, u kome se sama bit našeg društva ogoljuje velikom brzinom, kada sebičnost, sujeta I pokvarenost duha nagrizaju tanane niti našeg bitisanja, a svaki argument govori u prilog važnosti emocionalne inteligencije zavisi od povezanosti izmedju sentimenta, karaktera i moralnih instikata zajedničkog postojanja.
Temeljni etički stavovi u životu izviru iz emocionalnih sposobnosti.
Impulsivnost je medijator emocija
Ili emocije ili inteligencija u spoznaji praćenja i razlikovanja ličnih i osećanja drugih ljudi?
I tu se ispoljavaju i izlaze na površinu nebrojene karakterne osobine koje odredjuju i usmeravaju ponašanje neke osobe.
Najgori načini su oni gde kroz sujetu nastaje kreiranje iluzija udaljenih od realnosti da bi se sakrio jaz izmedju stvarnosti gde se zbog nečega oseća niža vrednost, i potrebe da se oseća viša vrednost po cenu za koju ne pitamo koliko košta.
Nastojanje da se postigne sopstvena važnosti kroz iluziju o postojanju zavere uperene protiv odredjene ličnosti ili većine.
Način mišljenja za neodoljivom potrebom da se uvek bude u pravu.
Konstantno nezadovoljstvo , nadmenost, superiornost , gordost, sujeta su prisilno zauzimanje višeg položaja u odnosu na druge podpomognuto iluzijama koje podrivaju realnost okružanja u kome bitišemo.Nivo stepena razvoja emocija u sprezi sa inteligencijom nije ubijanje ambicije i želje za uspehom, već je put koji nam pokazuje da se ne radi nešto da bi se čovek dokazivao pred drugima primenjujući najpodmuklije metode ponižavanja , nego da bi živeo bolje i ostvario sebe na načina koji najbolje zna.