Izumiru jesenji kišni dani,
slutnja utiša jato ptica,
s povratkom zvonjave zimskog dana.
U ljušturi starih staza, pod nebom
što drhti ljudska duša u osami i kletvi.
Besni obala,odzvanja s krikom talasa,
na krilima glasova među jezom zadrhti,
zvedanom stazom s tihom povorkom plače,
budi se uspomena u praznim gnezdama
što počiva na kamenu s imenom neznanim.
Ćutnja hropće u suzama osvešteno bolom-
u noćnim gospodarima što odlaze daleko,
ljubav tone netaknuto, umire zaboravljeno-
u osami i raskršću,pogledu i slepilu dana.
Hvala Majo