Kada se noći zavuku u podsvijest sve do sjećanja,
poželim se pretvoriti u urlik da odjeknem u noći,
da branim ovo malo radosti što mi svojim
postojanjem nosiš, ovu melodiju noći.
Razum obilazi scenu s dužnim poštovanjem, a
strah se uvukao u kosti, čežnja dršće kao ptičje
grlo, kao pjesma naglo prekinuta! Sva moja ljubav
usred nepregledne ceste kisne, nad mojim dahom
sijevaju tek tvoje samilosne oči....
Bacam sve riječi noćima, navikao na samoću,
na dane bez vjetra, na mirne luke ovoga svijeta,
ja plašim…
Tiho ćeš otići sa sjenkom tuge u očima,
no ipak pružit ćeš mi ruku, podivljat će
rijeke zbog usana neljubljenih, nećemo
naći ono što smo imali i mogli, nećemo
više ništa znati, ostati ćemo na
raskrižjima…