Vidim te već,
istina – kao u nekoj srebrnoj magli,
ali divno te vidim:
na nogama ti čizme od sedam milja,
u ruci aladinova lampa,
putuješ na onom čudotvornom tepihu
iz 1001 noći,
prelećeš planine i mora
i dižeš se visoko prema zvezdama
možda ti i ne slutiš
koliko volim tvoju tršavu glavu,
detinju glavu koja miriše na sapun
i penušavi aprilski vetar,
glavu u kojoj stanuju samo boje
visoke,
ogromne,
nedostižne,
glavu koja će shvatiti bezmerja
i razdaljine svetlosnih godina,
nerazumljive cifre
i geometrijske krivulje
i hrabrost svemirskih brodova
što će krenuti sutra
na nova nepoznata sunca
ja sam svoja putovanja
protutnjao pod celom
i tu su stali prostori
o kojima i ne sanjaš
četiri ulice tamo
i tri ulice ovamo,
tako sam jednom…
.